Grad koji nestaje

Beograd je grad sa dugom i bogatom istorijom, tradicijom i kulturom; osvajan i branjen, rušen i ponovo građen, vekovima je dobijao sadašnji prepoznatljiv izgled, izgled dostojan jedne prestonice i evropske metropole. Centar grada je kulturno-istorijsko jezgro i spomenik minulih epoha, ali i živo srce koje kuca u sebi svojstvenom ritmu. Stari grad je zapravo to prepoznatljivo lice Beograda, rođeno u sudaru vekova, naroda i religija, istoka i zapada, evropske i istočnjačke arhitekture, tradicionalnog i modernog, lice koje danas svi znamo, koje volimo i koje želimo da sačuvamo jer tako čuvamo i ono što iza tog lica živi, pulsira i diše, dušu prestonice, ono što smo bili i jesmo.

Nažalost, pojavili su se i neki drugi kojima nasleđe i tradicija ne znače mnogo, drugi bez bilo kakvog ukusa i osećaja za lepo koji to lice ne umeju ili ne žele da sačuvaju. U neronovskom zamahu, bez mnogo stila, grubo i stihijski, ruši se i gradi neki novi, drugačiji i stariji Beograd, Beograd bez duše. Njegov autentični šarm polako ali sigurno nestaje, naružen jeftinim imitacijama; kultura se povlači pred najezdom novokomponovanog kiča. Cveta nova estetika. Estetika ružnog. Estetika primitivnog. Mi moramo da sačuvamo Beograd, grad koji nestaje. Beograd ima samo nas.